PJESMA O LJEBU

Selo naše ko ti ime dade i dan danas to niko ne znade.
Poznate su priče od davnina, prenošene od oca na sina.
Ili one što pričaju babe, ali to su za nas priče slabe.
Pričale su tu po selu žene, pa je priča došla i do mene.
Da je ovdje uvijek bilo Ljeba, za svakoga i koliko treba.
U to vrijeme što bi narod reko, odmah je se čulo na daleko.
Počeli su navraćat hajduci, pa je bilo potegni povuci.
Al danas se živi život novi, taj neka se nikom ne ponovi.
Danas narod drugoga je soja, zato čujte pjesmu braćo moja.
Na mom srcu ima jedna želja, na nagovor starog prijatelja.
A i sam sam imao potrebu, da opišem naš život u Ljebu.
Uspomene mene stare zovu, da napišem Ljebu pjesmu ovu.
Malo selo puno proplanaka, dobri ljudi lijepi djevojaka.
Okolo su šume i livade, tu za žiivot uvijek ima nade.
A u ljeto sunce kad obasja, svud okolo polja puna klasja.
Djevojačke što su ruke žele, vodenice na rijeci su mljele.
Rijeka Radnja kroz selo žubori, ljepotica kao da govori.
Izvor vode na svakoj je njivi, ovdje može lijepo da se živi.
Raj zemaljski na ovome svijetu, ja planiram već godinu petu.
Da se vratim tu stazama starim, da u srcu više ne krvarim.
U Ljubljani dosta sam postigo, al od Ljeba nisam ruke digo.
Svega imam što za život treba, al osto sam željan rodnog Ljeba.
Kad po selu čuvali smo stoku i gazili Ukrinu duboku.
Djetinjstvo je naše bilo lijepo, vratiću se vjerovao sam slijepo.
Ovdje u Ljeb našoj staroj kući, da osjetim miris kolačića vrući.
U Ljubljani prošlo mi je vrijeme, na leđima nosio sam breme.
To me muči to mi grlo steče, pa vas molim da mladi ne bježe.
U svijet biljeli zbog boljeg života, kao da je u Ljebu sramota.
Osnovati svoju porodicu, uz svoj narod i Bogorodicu.
Pomoći će Sveta Gospojina, da u Ljebu bude nam milina.
Nije meni loše u deželi, al pod stare dane srce želi.
Želja mi je da vam kažem rode, sa izvora naših napiti se vode.
Kad se sjetim samo tih vremena, žao mi je toga više nema.
Ko nam može vratit one dane, kada zora u selu nam svane.
Čut' slavuja u mjesecu maju, kad zapjeva u zelenom gaju.
Kad u jutro umijem se rosom, kunem vam se ovom sijedom kosom.
Ako treba u majčino mlijeko, zapamtite šta je Pela reko.
Ostajte ovdje na ognjištu svome, našeg Ljeba ne dajte nikome.
Ne tražite nigdje život bolji, ovdje život po vašoj je volji.
Nigdje nema u svijetu slobode, kao ovdje u svom selu rode.
Drugu želju danas Pela ima, važne ljude pozdravit pred svima.
Moram reći čast mi je velika, pozdraviti našeg Sveštenika.
Sveštenika Tanacković Radu, što za život vratio je nadu.
Oko sebe skupio je ljude, da nam svima ovdje bolje bude.
Cijeli život ne jednu godinu, neka vodi našu omladinu.
Putem vjere praštanja i nade, živio nam naš Sveštenik Rade.
Dižem čašu u zdravlje nek' bude, redom dalje pozdravit ću ljude.
Moram evo spomenut' pred svima, Šućur Savu pravog domaćina.
Dobar komad svoje zemlje dade, vrijedne ruke da crkvu sagrade.
Širom svijeta pomogli su ljudi, svima Bogorodice na pomoći budi.
Imamo crkvu Uspenje Presvete Bogorodice, da se mogu molit porodice.
Isto Šućur jedan drugi Savo, ima u crkvi zaduženje pravo.
Puno radi nikad ne dangubi, da se koja para ne zagubi.
Zaduženje odgovorno ima, posebno ga pozdravljam pred svima.
Žid Dragan isto od Šućura, do odbora crkvenog dogura.
U odboru on je glavno ime, nek' slobodno ponosi se time.
U Ljebu je sedam prezimena, uz dva stara koji viŠe nema.
Žalosno je al istina to je, Mijatovići i Čalići više ne postoje.
Voljeli bi da istina nije, tako misle sve naše komšije.
Porodice Babić sve ih dobro znamo, lijepe riječi mogu reći samo.
Bjeloševići svi se s njima diče, njima pozdrav od ovoga čiće.
Gavrići su tu na kraju sela, porodica dobra i vesela.
Za Janjiloviće nema se šta reći, mirni ljudi nek' žive u sreći.
Smiljanići porodice prave, svuda idu podignute glave.
Marići su ovdje s nama brate, porodice daleko poznate.
I na kraju pojačat ću dozu, da spomenem Kovačević Lozu.
Pozdravit ću Gojka rođenoga brata, ruke su mu vrednije od zlata.
Za groblje je dao zemlju znamo, gdje na kraju svi idemo tamo.
Želim svakom da doživi stotu, ali ništa nije vječno u životu.
Prijatelji to svi dobro znamo, i na kraju da vam kažem samo.
Sijede su mi prošarale kose, ko zna sutra šta vremena nose.
Uvijek u Ljeb rado sam navraćo, draga moja i sestre i braćo.
Nek' nam život ovdje bude banja, da nas niko nikad ne proganja.
Da nam djece što više se rađa i da niko ni s kim se ne svađa.
Da živite uz vjeru i Boga, i da niko ne bježi od svoga.
Da idemo podignute glave, da slavim skupa krsne Slave.
Ne znam braćo šta još reći mogu, neg' zafalit' našem dragom Bogu.
Da idemo uvijek putem pravim i još jednom sve da Vas pozdravim.
Na svijetu nema ljepšeg sela, svima kaže otvoreno Pela.
Svako svoje selo voljet' treba, al života nama nema bez Ljeba.



 

Predrag Kovačević - Pela