ZLATNE SEDAMDESETE

ZLATNE SEDAMDESETE

Svakom selu velika je mana,

Kad mu fali crkva i kafana.

U Ljebu su bile dvije mane,

Nema Crkve nema ni kafane.

Jednog dana čudo se dogodi,

U Ljebu se gostiona rodi.

Bez kafane nismo brate više,

Istorija o tome će da piše.

Zahvalimo Stanojević Bošku,

Što otvori kafanu na ćošku.

Baš na ćošku našeg sela Ljeba,

Zaboravit to se mu ne treba.

Da nam ne bi te male kafane,

Ne znam gdje bi provodili dane.

Svakog dana pa i svake noći,

U kafanu morali smo poći.

Tu je bila jedna djevojčica,

Lijepa Nada mlada kelnerica.

Kada Sunce sa istoka krene,

Eto brate u kafanu mene.

Pa dolazi stara klapa moja,

Brada Sveto i rođak mu Goja.

Eto Boška i Vojke Marića,

Gledaj Kuke i brata mu Tića.

Dugokosi Brane zvani Čupo,

Na momačke staze tek je stupo.

Mlad je bio da ga Bog pomogo,

Al sa Svetom zapjevat je mogo.

A predveče tiho i bez šuma,

Pojavi se Momir zvani Puma.

Volio je na ulazu stati,

I sve goste redom pogledati.

Al pustimo Pumu da miruje,

O njemu će dosta da se Čuje.

Kakve sve je doživio zamke,

Odlazeći na razne igranke.

Još i ovo sad bi vama kazo

Da je s nama bio Babić Lazo.

A i Predrag kog su Dimo zvali,

On i ja smo zapjevati znali.

Spomenut ću Milinkovog Radu,

Napisati nešto o Nenadu.

Što su s nama provodili dane,

Dolazili često do kafane.

Bjelošević Mile a i Stole,

U kafani zapjevati vole.

Šaljive su pjesmice pjevali,

I sve goste nasmijati znali.

Rade Janjić moj školski kolega,

Ribolov je zanimao njega.

Pa  i on je s nama dangubio,

Više puta u kafani bio.

Janjić Živko tuda često prođe,

U kafanu s kosačicom dođe.

Bole Savić Miloš mu je otac,

S traktorom je zarađivo novac.

Kad je bilo gostiju još više,

Boškove se ćerke pojaviše.

Nose piće i smiju se svima,

A momci se okreću za njima.

Poneka se i ćaša razbila,

Uz muziku, piće i kartanje.

Nekad dugo traje tako stanje,

Jer je takva atmosfera bila.

Najviše smo tada užvali,

Kad smo našu pjesmu zapjevali.

"Iz krčme se dim povija,

Rakija nas već  opija".

Znali su me nagovarat često,

Ajde Dječak zasviraj nam nešto.

Nek zacvili ta tvoja dvojnica,

Da nam naša razveseli srca.

Mi za travu tada nismo znali,

Na travi smo mi samo ležali.

Obične smo cigare pušili,

Pjevali smo i rakiju pili.

Kupali se u Maloj Ukrini,

Pa rakove i ribe lovili.

Pokraj vode na pijesku sjedili,

Tako su nam dani prolazili.

Iz kafane donesemo pivo,

U prirodi ručak pripremimo.

Pa sjedemo ispod stare vrbe,

Da jedemo rakove i ribe.

Kad nestane bijeloga dana,

Put pod noge pa pravac kafana.

Pa po našem starom običaju,

Predamo se piću i kartanju.

A najviše bilo je veselje,

Kad odemo na seoska prela.

Preko noći s djevojkama bili,

Pa ujutru kući odlazili.

Kada počne nedeljska igranka,

Dogodi se i po neka kavga.

Kad se momci napiju rakije,

Hoće kolo ustavit što prije.

To je razlog za sukob i svađu,

Pa se tako suprotnici nađu.

Jedan hoće šargiju razbiti,

Drugi hoće kolo nastaviti.

Da vam kažem o tom malo više,

Dva plemena kad se zavadiše.

Jedno pleme Gavrića rodbina,

I sinovi Šućur Todorina.

Trajalo je godinama brate,

U normalno stanje da se vrate.

Mnogo truda svi su oni dali,

Da se ne bi poprijeko gledali.

Da bi bila završena priča,

Kazat ću vam za Lazu Perića.

O hrabrosti tog momka druže,

Još i danas razne priče kruže.

Dok je s nama u kafani bio,

Boškovu je Zoru zavolio.

Napraviše svadbu ko paradu,

Sada žive negdje na zapadu.

Kad god prođem kraj bivše kafane,

Ja se sjetim na minule dane.

Obuzmu me silne nostalgije,

Kad se sjetim šta je bilo prije.

Staro društvo volio bi sresti,

Kao nekad opet s njima sjesti.

Sa kartama Raub da igramo

O vremenu starom da pričamo.

Da pijemo i da zapjevamo,

Svojoj duši da radosti damo.

četrdeset godina je dosta,

Al sjećanje za uvijek mi osta.

Nikad neću zaboravit dane,

Kelnerice i male kafane.

U kojoj smo noći provodili,

Rabu igrali i rakiju pili...

Prijatelji mladi da znadete,

To su bile zlatne sedamdesete.

Žao mi je što nećete znati,

Kao i mi tako uživati.

Žao mi je moj mlađani druže,

Što sad druge energije kruže.

Egoizam vlada i zavidnost,

To nam ruši veselje i radost.

Svi koji ste ovdje spomenuti,

Moju želju sada ćete čuti.

Dolazite vi sa sviju strana,

Na sastanke zove nas kafana.

Da se vrate u sjećanje dane,

Kad smo bili ko ptica na grani.

Na život smo veselo gledali,

Za probleme mi nismo ni znali.

Da spomenem Cicu velikana,

Svjetskog borca sa gore Sinaja.

Kao vojnik u Egipat ode,

Zavađene da miri narode.

Eh, kakav je to ljudina bio,

Litar vina na eks je popio.

Mi smo pili sokove i pivo,

A Cico je pio Royal vino.

I još jedno spomenut ću ime,

Kao što je Dragan Šućur Sime.

Dobar momak to se može reći,

On za selo radi nežaleći.

U Ljebu se sada crkva gradi,

Vesele se i stari i mladi.

U narodu zavladat će sloga,

Radost, ljubav i vjera u Boga.

Nek je čestit Šućur Miše Savo.

Što je zemlju crkvi darovao.

Na vrh sela crkva će stajati,

Pa će mu se ime spominjati.

Sad u selu fali gostiona,

 Al imamo crkvu sa tri zvona.

Bit će zato bolja omladina,

Kad ne pije rakije i vina

Novo Marić

Ljeb

2011